субота, 27. мај 2017.

PORED VRŠCA JE PRONAĐENA NAJSTARIJA HRIŠĆANSKA CRKVA NA SVETU

Verovali ili ne, na slici jedno od najsvetijih mesta u našoj zemlji. Evo priče o njemu.
























Na oko pola puta između Vršca i Bele Crkve u Banatu nalazi se ovo, četrdesetak metara visoko zaravnjeno brdo. Već neko vreme je poznato kao arheološko nalazište izuzetnog značaja, i krije u sebi građevine nekoliko arheoloških slojeva. Poznato je pod svojim neobičnim imenom, zabeženim u doba oslobođenja od Turaka – kao ŽIDOVAR. Ime „Židovar“ nije teško razjasniti – to bi moglo da bude mesto Židova ili jevreja, ili nekih ljudi koji su drevne ljude podsećali na njih. To je jedno od tumačenja.

Arheološka istraživanja su došla do nečeg malo drugačijeg – ispostavilo se da je na vrhu ovog uzvišenja bilo GUMNO – odnosno mesto gde se vrše žito, a gumno je od praistorijskih vremena na ovim našim prostorima bilo sveto mesto; jedno od svetih mesta na kojima se božanski blagoslov koji se izliva kroz sunčevu energiju na zlato žitnih polja, pretvara u brašno, brašno u testo, a testo u svetu hranu – hleb. Uglavnom, na gumnima su od praistorijskih vremena građeni HRAMOVI. Prema tome – neobično ime ovog lokaliteta moglo bi da potiče i od „Žetvar“.









Arheolozi su isprva mislili da je Židovar ili Žetvar bio keltsko utvrđeno naselje, valjda zbog samog izgleda i lakoće odbrane od eventualnog neprijatelja. Međutim, ono što su polovinom ’90-ih godina prošlog veka pronašli srpski arheolozi, može se reći – okrenulo je arheološki svet naglavačke. Šta se desilo?

Naime, u arheološkim nalazištima postoje slojevi – stariji slojevi ispod, oni noviji iznad.. Na taj način arheologija postaje „umetnost kopanja“ u kojoj se što idemo dublje u naslage i slojeve, spuštamo dalje u prošlost. Na Židovaru ima više takvih slojeva; a najvažniji je onaj najmlađi za koji je utvrđeno da potiče iz 1. veka naše ere. U tom sloju je pronađeno nešto neobično – na vrhu ovog uzvišenja nalazile su se neke građevine većih dimenzija, prekrivene belim krečom, što znači da se radilo o reprezentativnim građevinama koje nisu bile namijenjene za stanovanje.



A ono što je u njima pronađeno, šokiralo je i oduševilo naše arheologe – nađena je velika količina srebrnog nakita, i posebno delova neke raskošne nošnje. Najvažnije od ovih nalaza bile su bogato ukrašene srebrne kopče; a onda se jedan od članova tima sjetio da su slični nalazi pronađeni i u susjednoj Rumuniji gde su ih naučnici ubežili kao „delove svešteničke nošnje“.

Našim naučnicima nikako nije bilo jasno odakle ova kvalifikacija, dok se jedan od njih ko je nešto bolje poznavao Bibliju nije setio da kopče koje su pronašli, kao i drugi delovi te nošnje, zapravo podsećaju na opis svešteničke nošnje koju je nosio Aron, Mojsijev brat i sveštenik. To je bila iznenađujuća konstatacija, i trag koji bi mogao da razjasni misteriju imena i svrhe ovog mjesta. Međutim, ono što se zatim desilo ostavilo ih je bez teksta.

Među nalazima je bio i veliki broj srebrnih kutija. Ove kutije su uglavnom bile razbijene, ali je bila i jedna cela. Bogato ukrašena srebrna kutija sa amblemom krsta na poklopcu; dakle – KRST na nalazu već iz prvog veka naše ere! A u raskošnoj, srebrnoj kutiji nalazila su se dva prstena od bronze – jedan veći i jedan manji. Pitanje koje se samo po sebi postavilo bilo je – zašto bi neko stavio predmet od jednog jeftinog materijala kao što je najobičnija bronza, u jednu tako raskošnu kutiju od plemenitog metala kao što je srebro? – Logičan zaključak je bio da se radilo o prstenovima koji imaju neko posebno značenje, nesamjerljivo kroz puku vrijednost materijala od kojeg su izrađeni.































A zatim je došlo i rešenje ove zagonetke – na jednom od prstenova – onom manjem, mogla su da se razaznaju tri ugravirana oblika: 1. Riba, 2. Dobri pastir i 3. Palmina grana.

Riba (Ihtus) je simbol Hrista, a Dobri pastir takođe, dok su palmina grana i palma simboli Raja.. Odnosno – značenje bi bilo sljedeće – ko vjeruje u Isusa Hrista kao Boga i Spasitelja („Ihtus“), njega će Dobri pastir, odnosno Hrist odnijeti u Raj.

Naši arheolozi i naučnici su zanijemili – pred sobom su imali najstarije prstenje sa jasnim simbolima Hrišćanstva! Međutim, čemu je služilo ovo prstenje?

Odgovor se krije kako u upadljivoj činjenici da se radi o PARU prstenova, kao i u tome da je jedan veći, a drugi manji, ali i u samom materijalu, toj čudesnoj leguri – BRONZI. Da li je slučajno bio odabran ovaj materijal da se od njega napravi prstenje? – Nikako!

Bronza se sastoji od bakra i kalaja. Bakar je poslije zlata, prvi metal koji su drevni ljudi upoznali i koji su koristili; crvene je boje – vezuje se za isto tako crvenu planetu Mars, a Mars je božanstvo rata, povezano sa muškom, testosteronskom energijom; onom koja je van spajanja sa ženskom energijom – destruktivna. Kalaj je s druge strane bijeli metal, boje Mjeseca i mlijeka, vezan za ženski princip.. U bronzi dakle imamo SPOJ MUŠKOG I ŽENSKOG. Ali ni to nije sve. Bakar je – kad je sam – NEPOSTOJAN metal. On nije trajan i kada se nađe u zemlji ili u dodiru sa vlagom, on lagano korodira i raspada se, vraćajući se kao i čovjek, u zemlju od koje je i uzet. Pretvarajući se u prah, u svoju rudu, u potencijal, u nerealizovanu mogućnost. S druge strane, Kalaj, na temperaturi iznad 13 stepeni (dakle – na toploti), zadržava svoju metalnu formu, ali na temperaturi nižoj od te podliježe jednoj čudnoj pojavi koju nazivaju „kalajna kuga“ – gubi sjaj i tamni, i lagano se raspada. Kao i žena čija duša sija kada je grije toplina ljubavi, i koja vene i tamni kada te topline nema. Odvojeni jedno od drugog dakle, i bakar i kalaj, i muško i žensko su NEPOSTOJANI i sami sebi nedovoljni da bi opstali u ovom svijetu. Međutim, kada se spoje u svetoj leguri bronze, odnosno svetoj tajni braka, oni tvore jedan novi materijal kojeg u prirodi NEMA, i koji ima potpuno drugačija svojstva, trajnosti i snagu.. „I neka bude dvoje jedno tijelo..“ Naše arheologe je obuzelo i strahopoštovanje i divljenje – iz dubokog sna zemlje izvukli su na svjetlost NAJSTARIJE HRIŠĆANSKO VENČANO PRSTENJE NA SVETU.

Pored toga, nađeni su i brojni brijači za kosu što znači da se ovdje izvodio i jedan obred u kome se i danas skraćuje kosa – OBRED KRŠTENJA.

Naši arheolozi su zapravo otkrili primitivnu crkvu. NAJSTARIJU PRONAĐENU CRKVU NA SVETU, čak iz 1. vijeka naše ere. Skrivenu u zabiti južnog Banata, usred Srbije, svetinju čiji značaj ne možemo ni da pojmimo.

Cela ova priča se poklapa sa Poslanicama apostola Pavla koji je napisao da je „propovijedao u Iliriku“ (a to je ona ogromna oblast Dinarskog masiva i šire oko njega), kao i sa dokumentima koji pripovijedaju o tome da je Apostol prošao kroz naše krajeve na svojim znamenitim putovanjima i da je postavio prve episkope njihovim tadašnjim stanovnicima koje zvanična istorijska nauka naziva Ilirima i smatra precima današnjih Albanaca. Međutim, prećutkuje se činjenica da današnji Albanci u ANTROPOLOŠKOM SMISLU većinski ne pripadaju dinarskom tipu ljudi (koji je istorijski gledano bez izuzetka SLOVENSKI antropološki tip, a među Slovenima dominantno srpski), kao i da Albanci NEMAJU NIKAKVE LEGENDE O APOSTOLU PAVLU U SVOJOJ TRADICIJI, dok Južni Sloveni, opet – dominantno Srbi i njihovi potomci imaju. Međutim, time nas ova priča vodi na jedno polje interesovanja koje zaslužuje posebno istraživanje i analizu.

Neka bude dovoljno da što više Srba i naših susjeda sazna da se u našoj zemlji, u relativnoj blizini naše prijestonice nalaze ostaci NAJSTARIJE PRONAĐENE CRKVE NA SVETU, nevjerovatnog otkrića naših naučnika arheologa sa Prof. dr Đorđem Jankovićem, i mjesto gdje su se naši preci još prije skoro 2 hiljade godina pred svojim Dobrim pastirom zavjetovali na vječnu ljubav i vjernost u dobru i zlu, slivajući svoj bakar i kalaj u neuništivu bronzu, a duše i tijela u nešto novo i Jedno.

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.